Na jučerašnjoj premijeri filma "Money Monster", rediteljke i glumice Džodi Foster, Džulija Roberts se bez cipela popela uz stepenice prekrivene poznatim crvenim tepihom.

Ona je skinula štikle, podigla svoju dugu haljinu i bosonoga ustrčala uz stepenice.

Protokol za crveni tepih u Kanu je vrlo strog. Prošle godine nekoliko učesnica nije moglo da uđe, jer su nosile ravne cipele, što je izazvalo brojna negodovanja u medijima i na društvenim mrežama. Organizatori festivala rekli su da su one zadržane greškom čuvara i da ne postoji propis za visoke štikle.

Francuski časopis Ekspres pozdravio je bosonog nastup Džulije Roberts kao "pravi čin militantnog feminizma".

Predsjednik FIFA Đani Infantino obrazložio je njeno imenovanje delegatima Kongresa u Meksiko Sitiju, navodeći da je "Fatma žena sa ogromnim međunarodnim iskustvom, koja je radila na nekim od najizazovnijih pitanja našeg vremena".

"Ona je pokazala sposobnost da vodi timove, poboljša organizaciju i što je za nas u FIFA posebno važno, shvata koliko su važni transparentnost i odgovornost", istakao je on.

Samura ima 54 godine, a posljednje dvije decenije vodi programe Ujedinjenih nacija u Africi. Trenutno je angažovana na humanitarnom projektu u Nigeriji.

Čuvena spisateljica iz Hrvatske boravila je sredinom nedelje kratko u Beogradu. I to, kako je u prepoznatljivom, duhovitom maniru rekla - tajno. Tačnije bez susreta s izdavačima i organizovanog obraćanja javnosti. No, uz ugodnu večeru u prijatnom restoranu, nagodismo se o razgovoru za "Blic". Uz dva uslova: ni reči o političarima ("da mi se ne smuči ova divna hrana") i da se uzme neka fina fotka odranije. Sad je, kaže, dobila koje kilo radeći neku televizijsku emisiju.

Bilo je više nego zabavno slušati kako je, povodom te emisije, bila pet dana zatvorena u određenoj raskošnoj vili gde je bilo divne hrane u izobilju. Nema nikakvog snimanja, nije rijaliti već je poenta priče u tome da pet dana nemaš dodir ni sa kakvim informacijama. A nakon pet dana bez medija, bez interneta, plasiraju ti određeni niz vesti, a zadatak je pogoditi koje su tačne a koje lažne. Iz Beograda, kaže Vedrana, vraća se u Rijeku, a ubrzo potom ide na druga putešestvija; "tragom svojih knjiga".

- Početkom juna idem u Varšavu na veliku, evropsku, literarnu manifestaciju. Mislim da sam jedina sa ovih prostora. "Dabogda te majka rodila" izlazi u Americi i Italiji, a na tom skupu biće promovisano izdanje na poljskom. Za koji dan u Rijeku tim povodom dolaze mi novinari iz Poljske. U međuvremenu pozvana sam na svojevrstan samit u Podgorici čija je tema položaj žena i gde će biti žene iz raznih zemalja. Predavanje sam naslovila, kao parafrazu poznate pesme Džona Lenona - Žene su crnac sveta.

Žena je crnac sveta jer...?

- To je pitanje na koje svaka žena zna odgovor ako je žena. Jer, žene su prebijane, mrcvarene, klane, bez para, bez statusa, bez ljudskih prava i to je opšte mesto. Nije nikakav samo balkanski sindrom. Međutim, to nikog nije briga. Zato što, to je moja stara teza, žene ne uzvraćaju udarac. Ne prebijaju, ne lome kosti... Godišnje u Hrvatskoj oko 40 žena ubiju njihovi partneri. Da partnerke ubiju 40 partnera to bi bila tema. Ovako je samo podatak koji se spomene, recimo, prigodno za 8. mart. Tad se pusti 40 crnih balona i to je uglavnom sve što u Hrvatskoj čine, ja ih zovem, profesionalne žene, tj. borci za ženska prava. Ta udruženja dobijaju neke pare od države, odavde, odande i onda ih troše na balone i prigode, a žene nek se snađu.

Kad možemo očekivati novi roman?

- Gotov je. Nadam se da će u Srbiji biti pred čitaocima početkom leta.

A roman se zove?

- "Muškarac u grlu" i mislim da je vrlo hrabar.

Kome, kako zapada muškarac u grlo? O kakvoj hrabrosti je reč?

- To je po meni hrabra knjiga jer prvi put govorim o tome kako, po pravilu, žene uspevaju da ostvare svoje ciljeve, bez obzira na stepen obrazovanja ili bilo šta drugo. Čistačica il' doktor nauka, način se zna - pušenjem. To je knjiga o pušenju. Doslovno i metaforično. Esej o svemu što žene gutaju. A po pravilu svim damama koje puše da bi uspele u životu svaki put taj muškarac zastane u grlu. Eto, to je i edukativna knjiga a ima i hepiend.

Hepiend?

- Sve žene u tom mom romanu puše i svakoj muškarac zastane u grlu, ali na kraju ipak žene pobeđuju a muškarci su žrtve.

Iznenađujuće? Ili nije iznenađujuće?

- Verujem da je to čak u životu češće nego što se misli. Muškarci su vrlo često žrtve. Naravno, ne mislim na batine i klanje. Žene su maštovitije. Prosto je neverovatno kako manipuliše svojim partnerom da bi nešto postigla, jer bez manipulacije neće ništa postići. Dakle, mora biti majstorica da bi svog gospodara, bilo privatno ili poslovno, pretvorila u slugu a da pri tom, naravno, taj misli da je gospodar. Žene koje su doktorirale tu temu su predsednice kompanija, država, izuzetno uspešne u raznoraznim oblastima jer bez pretvaranja muškarca koji ti treba u svoj servis uspeha nema.

"Tajno" ste u Beogradu?

- To su mi najdraže posete Beogradu, kad u njemu uživam tajno.

Nije tajna da ste veliki ljubitelj tašni te u Beogradu redovno obiđete radnje kožne galanterije kao i knjižare.

- Obožavam tašne, ali više volim i više obilazim knjižare. Oduševljava me ponuda knjiga u Beogradu. A razlike u cenama da ne pominjem. Prosečno, u Beogradu mogu kupiti tri, četiri knjige za cenu jedne u Hrvatskoj. I, što je vrlo zanimljivo, ljudi koji rade u beogradskim knjižarama znaju svoj posao. Načitani su, umeju da preporuče, ljubazni.

Kako vidite popularnost svojih knjiga, ne samo u Srbiji?

- Moje knjige su popularne, čitane, prevođene verujem pre svega jer ja progovaram kao žena na način na koji to na ovim našim prostorima ne radi nijedna žena. Sad se pojavljuju, da tako kažem, klonovi, mlade žene kojima su kolumne il' knjige pune k... i p... Međutim to nije poenta, psovka nije poenta, k i p ne čine literaturu, čak ni moju. Iza svega treba da stoji nešto više. Mene su proglašavali psovačicom, ali mislim da nisam prevođena na toliko jezika zato što psujem.

Žao mi je

- Sjajno se osećam u Beogradu. I izuzetno mi je žao što je opet u modi nepodnošljivo i besmisleno srpsko-hrvatsko neprijateljstvo. Hit sezone je ono "ubij", "zgazi", "kolji"... Međutim, tzv. normalni ljudi koji su, uverena sam, u većini, ne mrze se. Naprotiv. Ali mediji mogu učiniti čudo i to trenutno čine. Međutim, ući će opet u modu ljubav. Opet ćemo se grliti. A taj period obnovljene mržnje će trajati dok vaši i naši političari ne prodaju; mi otoke, vodu... vi plodnu zemlju i šta još imate. A onda ćemo biti u istom ropstvu i borbi za opstanak.

Ms Taylor, a writer and photographer who swapped London for Rio de Janeiro for two years, says she was forced to confront male chauvinism that the UK had given up decades ago.

One night, arguing with a friend's male colleague, a highly regarded lawyer, she says she found herself labelled a "brava", meaning that she was "out of control" for arguing with a man so forcefully.

And when a violent mugging left Ms Taylor with a bruised face, she says one male acquaintance didn't see anything wrong with making a joke about punching his own wife.

"And these examples are from the self-titled 'educated and cultured' upper middle class," adds Ms Taylor, 40.

While Ms Taylor enjoyed the actual work she did in Brazil, and returned to the UK with a fluency in Portuguese, her experience is indicative of the problems that professional Western women - educated females pursuing a career in business or another skilled profession - can continue to face when working overseas.

As recent reports show that a growing number of such women are now choosing or wishing to work abroad - including a NatWest survey revealing that women now make up 46% of all British expats, compared with 33% in 2011 - six females who have worked overseas share some of the problems they have faced.

'Want to scream'

After the tech bubble burst in Israel in 2002, Lisa Goldman was broke and desperate for work when an acquaintance approached her about a job with the Japanese branch of a global finance business.

Her job in Tokyo was intense, with lots of deadlines and extremely long hours, but these weren't the only challenges.

In regard to building a personal life in the Japanese capital, she found that neither Japanese men or male Western expats were interested in dating Western women.

Ms Goldman, now in her 40s, says: "The few single Western women I know in Tokyo seemed to have resigned themselves to being single forever.

"Quite a few succumbed to the heavy drinking culture and became alcoholics."

However, what she says made her "want to scream" was that she would see men openly reading pornographic comic books on underground trains.

"You could buy them from vending machines," says Ms Goldman.

Overall, she describes her six months living and working in Tokyo as "a bit like being a feminist forced to work in a vast, open-air pole dancing club".

Yet it is far from just Asia and South America that can present cultural problems for female Western expats.

Becky Thomas, an "expat coach" from Chicago, who advises people on how to cope with the challenges of working abroad, says that she herself found that living in Italy for four years brought some difficulties.

"If you go into a culture where infidelity is common, and you have a value of loyalty, that's not going to sit well," she says. "It is not about a culture being right or wrong, it is about difference."

Ms Thomas, 40, encourages expat women to find coping mechanisms.

"It's important to understand that there are some things you can control, and some things you can't," she says. "If you're in a country where women are treated differently, that's something that's wired into their culture.

"What you can control is finding a way to deal with any frustration in a way that doesn't make you feel drained."

Ms Thomas also recommends maintaining relationships with fellow expats who share your value system, so as to avoid feelings of isolation.

'Unwanted attention'

Allison (not her real name), finds that working in Switzerland can occasionally be difficult for women.

A 36-year-old Canadian, she has lived in Switzerland for 11 years as a communications consultant.

Allison says she has encountered several sexist situations, such as preparing reports that had to be presented by male colleagues "just so that the client would listen", and being mistaken for a personal assistant.

She adds that she has found it to be normal in job interviews in Switzerland for women to be asked about personal details of their lives, including their relationship status, and any plans to start a family.

Other countries are, however, considerably more of a culture shock for female expats, such as Saudi Arabia.

Ashley (who asked that we only used her first name) moved from Toronto in Canada to the Saudi capital Riyadh for several months in 2015 to open a research unit at a medical school.

She found that she and her male colleague, who had also been sent from Canada, were not permitted to work in the same office.

To get their work done, Ashley says they had to find "little weird loopholes", such as booking official meetings.

But what she found hardest to cope with was the fact that as a woman she couldn't move around unencumbered, both in reference to access to transport and what she could wear.

In the country of Georgia, in the Caucasus region on the edge of Europe and Asia, US expat Caroline Sutcliffe says she gets "a lot of unwanted attention, simply because I'm a foreigner and female".

She adds: "There is a significant lack of respect from men towards my skills, my values, and my vision."

However, Ms Sutcliffe is actually working hard to improve matters, as she runs a non-government organisation which promotes women's rights in Georgia and neighbouring Armenia and Azerbaijan.

She is founder of Chai Khana, which means "teahouse". It helps local female journalists produce video reports that promote female equality.

Despite the difficulties that expat women workers still face, Stacie Berdan, co-author of Get Ahead By Going Abroad: A Woman's Guide To Fast-Track Career Success, says they can gain a big benefit from working overseas.

"Not everyone wants to take those assignments, so it is a good way to break away from the pack," she says.

The documentary shorts hail from Alex Gibney's Jigsaw Productions. The shorts feature a range of film bizzers discussing the role of women in Hollywood. "The 4%" draws on the research of Dr. Stacy Smith, founder and director of the Media, Diversity, and Social Change Initiative at USC's Annenberg School for Communication & Journalism.

"The 4%" shorts are directed by Caroline Suh and produced by Erika Frankel. The title refers to Smith's research documenting that among the top 1,300 highest-grossing films released between 2002 to 2014, only 4.1% of directors were women.

"The series offers an opportunity for a national audience to hear from the entertainment industry directly about the issues women face both as filmmakers and in other creative roles," Smith said. "My research is clear: females face a very real fiscal cliff as they pursue work at the highest echelons of this industry."

The shorts will air on Epix throughout the month of March. The first in the series is scheduled to bow today at the Sundance film festival's Women at Sundance brunch presentation.

"Our objective is to help provide a forum for the discussion of ideas and potential solutions, as we collectively work towards closing the gap that exists today," said Epix president-CEO Mark Greenberg.

Among the notables featured in the shorts are Judd Apatow, Lake Bell, Patricia Clarkson, Paul Feig, America Ferrera, James Franco, Catherine Hardwicke, Amy Heckerling, Dawn Hudson, Anjelica Huston, Sam Taylor-Johnson, Michael Mann, Mira Nair, Jill Soloway, Christine Vachon and Kristen Wiig. Exec producers are Suh, Gibney, Stacey Offman, Laura Michalchyshyn, Lynne Kirby and Betsy West and Epix's Jocelyn Diaz, Ross Bernard and Jill Burkhart.

Naravno, ovo je knjiga i za ćerke - da ne propuste činjenicu da barijere treba preskakati, a ne pred njima stajati.

Ovo je knjiga o onome što nas sve ponekad ili stalno žulja i boli, ali možda nismo svesne gde je problem, tako da je ovo način da osvestimo te stvari.

Ovo je knjiga o tome koliko je važna podrška. Zato je ovo knjiga za sve prijateljice, prijatelje i partnere - životne i poslovne.

Svako ili svaka će se naći u nekoj od slika iz knjige jer se ona upravo i bavi time - situacijama i dilemama u koje nas život stavlja.

I stvarno, svako, aposlutno svako ko bude u rukama držao ovu knjigu prepoznaćete se u nekoj ili u nekoliko slika, priča.

Ovo je prva slika iz knjige u kojoj sam se ja prepoznala:

- Prije par godina sam održala govor o pitanju polnih razlika pred par stotina zaposlenih u Fejsbuku. Nakon govora, odgovarala sam na pitanja koliko mi je vrijeme dozvoljavalo. Kasnije tog popodneva, vratila sam se za svoj sto, gdje je mlada žena čekala da razgovara sa mnom. "Danas sam nešto naučila", rekla je. "Šta?" pitala sam, osjećajući se dobro pošto sam mislila da će mi objasniti koliko su je moje riječi dotakle. Umjesto toga je rekla: "Naučila sam da držim podignutu ruku." Objasnila je da sam pri kraju razgovora rekla da ću odgovoriti na još samo dva pitanja. To sam i učinila, a zatim je ona spustila ruku, kao i sve ostale žene. Ali, nekoliko muškaraca je i dalje držalo podignute ruke. Pošto su ruke još mahale, odgovorila sam na još neka pitanja koja su postavljali samo muškarci – piše Šeril Sandberg.

Ta dignuta ruka, nekako je simbol i moje, novinarske, profesije, tako da ova priča "gađa" i moje privatno i moje poslovno ja.

Pogodila me jer s godinama shvatam koliko sam puta sam u životu i profesiji spustila ruku pre vremena.

Poslednji put letos, na sastanku sa Džudi Tong, jednom od potpredsednica Alibabe. Ta, biznis grupa, je između ostalog najveći azijski e trgovac i promenila je način trgovanja u Kini.

Tokom posete novinara iz 16 zemalja centralne i istočne Evrope Kini obišli smo i Alibabu i dobili priliku za razgovor sa Tang.

Bila sam tačno preko puta nje, iako nisam sela za sto za kojim se vodio razgovor. Mesta za stolom uglavnom su popunile moje muške kolege. Ja sam stajala tik uz kameru i snimatelja Prve televizije. Imali smo milion pitanja i Tang je posle nekog vremena rekla da će odgovoriti još samo na dva. Moja je ruka bila podignuta, a pre mene digao je kolega iz Letonije, koji je sedeo za stolom na istoj strani kao i Tang. Ja sam, vizuelno, bila u prednosti jer je Tang bila tačno nasuprot. Pozvala me da postavim pitanje, ali ja sam rekla da je kolega digao ruku pre mene. Okrenula se da ga nađe i on je postvio svoje, moram reći ne naručito interesantno pitanje. U to je "uleteo" sa svojim pitanjem kolega koji se sedeo do njega, ne čekajući red. Kad sam, konačno, zaustila da izgovorim svoje, Tang je samo svima zahvalila i rekla da su to bila dva pitanja. Onda se okrenula prema meni i uz osmeh izusitila jedno "izvini".

Tako to ide u životu i poslu.

Zato mi je važan bio i deo iz knjige gde Sandberg opisuje odgovor tehničke direktorke kompanije Cisko, Padmašri Vorior na pitanje - šta je najbitnija lekcija koju je naučila iz grešaka koje je počinila u prošlosti.

Ta pamentna žena rekla je kako je odbila mnoge prilike na početku karijere misleći da nije baš za to školovana ili da nema dovoljno iskustva u nečemu. Sada, kaže, zna da morate prihvatati prilike i preoblikovati ih tako da vam odgovaraju, a ne obrnuto.

Nadam se kako sam i sama napravila korak napred u tom pravcu.